2006. – Stručna ekskurzija u Vukovar

Želja svih članova HDBZ je što češće i više vremena provesti zajedno uz stručni ali i prijateljski razgovor. Na početku našeg mandata obečali smo da ćemo što je više moguće ali najmanje jednom godišnje, organizirati zajedničko druženje i posjet jednom dijelu naše prelijepe domovine.

Neizmjerno sam radosna i ponosna što je naš prvi posjet bio usmjeren prema gradu patniku, gradu heroju, našem ponosu, Vukovaru. Dva smo dana 29. i 30. lipnja boravili u ovom prelijepom gradu, napaćenom, opustošenom, ranjenom i shrvanom, ali nikada pokorenom, nikad osvojenom, našem feniksu, našem  Vukovaru.

Naši prvi koraci bili su usmjereni ka Ovčari. Usta su zanijemila, srca se ispunila tugom, a oči suzama na ovom mjestu jedne od največih tragedija hrvatskog naroda. Tišina, muk, vijenac i duboki poklon svim žrtvama ovog strašnog pokolja i jedna, jedina misao: neka se nikada, nikada ne ponovi.

Smješteni u ugodnom i nadasve prijateljskom ambijentu hotela Lav nakon odmora otpočeli smo stručni sastanak. Predavanjima je nazočilo 96 članova HDBZ. Pozdravivši

sve članove HDBZ, predsjenica je zamolila profesoricu Boženu Barić, rođenu Vukovarku, da svim nazočnima uputi nekoliko riječi. Vidno ganuta i uzbuđena kolegica Barić počela je pričati o Vukovaru kakav je bio prije domovinskog rata, o poljoprivrednoj proizvodnji i rezultatima napornog, ali nadasve učinkovitog rada. Prisjetila se kako je jedan dan došla na posao kasnije zbog oglašene uzbune i problema u dolasku i tako pukim slučajem izbjegla «krmaču» koja je pala na njen ured. S tugom u glasu prisjetila se i dana provedenih u skloništu, bez svjetla, vode, a ponekad i hrane. A onda je došao dan koji nitko od preživjelih nikada neće zaboraviti. Dan odlaska iz Vukovara, dan kada je Vukovar pao. Kada je odlazila mislila je kako svoj grad nikada više neće vidjeti, jer napuštala ga je praćena riječima: «nikad se nećete vratiti, ovo je Srbija». Prevariše se grdno: Vukovar je uvijek bio, jest i biti će hrvatski grad, Vukovar je Hrvatska.

Poslijepodne, u  stručnom dijelu održana su 4 predavanja:

  1. mr. Lada Bičak – Aktualni problemi u zaštiti bilja u 2006. godini
  2. dr. Vlatka  Rozman – Monitoring štetnika u skladištima ratarskih proizvoda
  3. prof. dr. sc. Bogdan Cvjetković –
  4. prof. dr. sc. Draženka Jurković – Prognoza pojave pjegavosti lišća šećerne repe

Nakon izlaganja uslijedila je duga i plodonosna rasprava u koju su se uključili brojni nazočni.

Navečer je uslijedilo lijepo druženje uz zvuke glazbe vukovarskog ali i svih naših krajeva Hrvatske.

Slijedeći dan  posjetili smo vukovarsku bolnicu u kojoj nas je dočekala i primila velika, doktorica Vesna Bosanac, te nam omogućila obilazak  bolnice i onog dijela koji je i danas, u podrumu, ostao onakav kakav je bio u ratnim danima. I ponovno smo zanijemili i ponovno se upitali: zar se sve to uistinu moglo izdržati?

Potom smo se uputili na Memorijalno groblje, gdje smo imali prigodu čuti o povijesti nastanka tog groblja, broju poginulih, najmlađem i najstarijem ukopanom, te brojne podatke o problemima identifikacije ekshumiranih iz raznih grobnica.

Put nas je potom vodio u još jedan biser, u Ilok. Posjetili smo dvorac Odeschalchi, crkvu Svetog Ivana Kapistrana o čijoj smo povijesti čuli sve potanko iz ustiju patera Flavijana, te kušali finu kapljicu u starom, svima dobro znanom Iločkom podrumu.

Posjet Vukovaru i Iloku završio je objedom u lijepom restoranu „Dunav“ na Dunavu u Iloku.

Proveli smo dva prelijepa dana družeći se i uživajući zajedno. Želja nam je da i u buduće članovima Hrvatskog društva biljne zaštite omogućimo ovakve stručne sastanke i ovakva topla, prijateljska druženja.

Zahvaljujem svima koji su bili s nama i pomogli u organizaciji ovog sastanka na bilo koji način.

Tople riječi nakon Vukovara uvjerile su me kako su nam ovakva druženja potrebna, korisna, lijepa i ugodna. Razmišljajući o njemu veselim se našem skorašnjem, novom susretu, u nekom drugom dijelu naše domovine.

Predsjednica HDBZ

Prof. dr. sc. Jasminka Igrc Barčić